Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Etnički separatizam i kriza evropske državnosti
Savremeni svet

Etnički separatizam i kriza evropske državnosti

PDF Štampa El. pošta
Jurij Aleksejevič Balašov   
utorak, 12. maj 2009.

Događanja 2007/2008. g. u vezi sa proglašavanjem nezavisnosti Kosova, komplikacijom situacije u Belgiji, uzburkavanjem etnonacionalističkih raspoloženja u španskom delu Baskije, kao i konflikti uz učešće Abhazije i Južne Osetije su ponovo očigledno pokazala da nije suđeno da se ostvare mašte društvenih istraživača liberalne orijentacije, koji su smatrali da je „odumiranje“ fenomena etnosa neizbežno. Etnički faktor se ozbiljno i za dugo vremena vratio u svetsku politiku, preteći (bar za neko vreme) stabilnosti političkog prostora i legitimnosti granica ne samo država „trećeg sveta“, koje se često nazivaju „neuspele države“ (failed states), nego i onih – kako se čini, uspešnih, država Evrope. 

S jedne strane, nesumnjivo je da jačanje uloge etničkog faktora u unutardržavnim i međunarodno-političkim procesima neizbežno nastaje kao posledica erozije potsdamskog sistema uređenja sveta, koji je garantovao nepovredivost granica ustanovljenih kao rezultat II Svetskog rata. S druge strane, pažljivo istraživanje evropske istorije omogućava pretpostavku da se etnički separatizam podržavan od strane najrazličitijih faktora može nazvati i jednom od evropskih političkih tradicija.

Poznati švajcarskih naučnih Urs Altermat u svom radu „Etnonacionalizam u Evropi“, govori da je „etnonacionalizam – evropsko zlo“. Verovatno se s tim može složiti iz najmanje dva osnovna razloga.

Prvi razlog je taj da je baš evropski region „otadžbina“ fenomena nacionalne države koja poseduje suverenitet i međunarodno priznate granice koje se praktično nikada nisu podudarale (i do danas se ne podudaraju) sa granicama oblasti življenja etničkih grupa. Praktično u svim državama je došlo do etnopolitičkog sistema koji stvara povoljne uslove za stvaranje i razvoj kulture nekog pojedinačnog etnosa u polietničkoj državi, pomoću sprovođenja diskriminacione jezičke politike i ciljanog pružanja tom etnosu viših statusnih položaja u sistemu međuetničkih komunikacija. Usto, bez obzira na to što „nacionalna država pokazuje malo tolerantnosti u odnosu na narodnosti koje govore drugim jezicima, i u takvim slučajevima ih smatra samo nacionalnim manjinama, mada ove mogu zasnovati svoja istorijska prava i pretendovati na opšte teritorije“, u evropskim državama nije došlo do stvaranja efikasnog sistema ograničavanja porasta ambicija neke etničke grupe, koje se bi se ispoljavalo (kao, recimo na Bliskom Istoku) u pružanju etničkim manjinama i dijaspornim udruženjima manje-više jasno određene funkcionalne niše u društvu, koja određuje status njenih predstavnika u etnosocijalnoj stratifikaciji, kao i obim resursa koji su na raspolaganju etnopolitičkim elitama i koji se mogu privući radi dostizanja nekih socijalno-značajnih ciljeva.

Drugim rečima, diskriminacija od strane dominantnog etnosa ne isključuje, nego štaviše podrazumeva porast etničke samosvesti manjina i u nastalim etnopolitičkim sistemima stimuliše stremljenja za samoopredeljenje, za usaglašavanje granica etničkog i političkog prostranstva, što je samo po sebi praktično nedostižno. Situacija se dvostruko komplikuje time što se sam taj fenomen etnopolitičkog samoopredeljenja, sama njegova ideja, pojavila baš u toj istoj Evropi, „zahvatajući“ znatni deo javnog mnenja, između ostalih – baš predstavnike političkih elita. Ovde je potrebno naglasiti da je stremljenje prema samoopredeljenju karakteristično ne toliko i ne samo za diskriminisane i ugnjetavane etnose, koliko za etnose koji poseduju visoki status, koji imaju sve mogućnosti za razvoj svoje kulture, koji imaju sve neophodne institucionalne, ekonomske i intelektualne izvore za uspešan razvoj i političku aktivnost. Kao primer za to mogu poslužiti Baskijci u Španiji, Flamanci u Belgiji, Mađari u Slovačkoj – koji svi imaju razvijeni partijski sistem i ulaze u rukovodstva odgovarajućih država, itd.

Ma kako bilo čudno, ali situacija se još više komplikuje integracionim procesima: član Evropske Unije (EU) koji je u stanju da koristi sve blagodeti integracije može da postane samo suverena država, što – prirodno, stimuliše separatistička raspoloženja.

Drugi uzrok, koji je s prvim u vezi je taj da je većina evropskih zemalja pozornica latentnih i/ili aktuelizovanih etničkih konflikata, čiji učesnici teže – ili u najmanju ruku objavljuju svoja stremljenja u pravcu secesije. Konflikti te prirode su prisutni u Španiji (Baskijci, i u manjoj meri Katalonci i Galicijci), Francuskoj (Korzikanci i Baskijci), Holandiji (Frizijci), Belgiji (konflikt među Valoncima i Flamancima), Rumuniji i Slovačkoj (Mađari), Srbiji (Albanci), Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Velikoj Britaniji, itd. Bez obzira na to što su neke od pomenutih država stvorile manje-više efikasne mehanizme za kontrolu mađuetničkih protivrečnosti, ti mehanizmi se, prvenstveno zbog težnje etnosa za osvajanje i održavanje državnosti, ne mogu smatrati univerzalnim lekom protiv političke destabilizacije.

Po našem mišljenju, kao jedan od najizrazitijih primera krize savremene evropske državnosti se može smatrati Španija, čija je osnovna „glavobolja“ problem Baskijaca. Suština tog problema je težnja određenih društvenih snaga – predstavnika baskijske etničke grupacije – za odvajanje Baskije od Španije, a u perspektivi i od Francuske, što bi dovelo do obrazovanja sopstvene državne organizacije u kojoj će dominantni položaji pripasti Baskijcima. Visoki potencijal razvoja takve vrste raspoloženja je predodređen time što ono ima dosta široku podršku kod omladine koja pripada najrazličitijim društvenim slojevima, a takođe i kod dosta značajnog broja predstavnika političke elite Baskije.Težnje značajnog dela političkih snaga u pravcu povišenja statusa Baskijaca u sistemu međuetničke komunikacije se često izražava u ekstremnim oblicima, koji su naročito povezani sa terorizmom, u liku organizacije ETA.

Po mišljenju znatnog broja eksperata, aktivnosti članova ETA ozbiljno destabilizuju unutrašnju političku situaciju Španije, i u stanju su da negativno deluju na političku klimu na jugu Francuske, kao i u evropskom regionu u celini, i kao takve predstavljaju prepreku razvoju političkih instrumenata uzajamnog uticaja između etničkih manjina i evropskih državnih institucija.

Kriza španske državnosti kao posledica delovanja faktora etničkog separatizma se ne izražava samo raširenošću dejstava terorista. Predstavnici umerenih političkih krugova Baskije su razradili niz nenasilnih metoda rešenja baskijskog problema, koji takođe mogu dovesti do komplikovanja situacije u regionu i dalje eskalacije konflikta između baskijaca i zvaničnog Madrida. Jedno od takvih pitanja je stvaranje baskijske autonomije u okviru EU; to podrazumeva proširenje ovlašćenja rukovodstva Baskije u sferi međunarodne politike i jačanje prekograničnih veza između španskog i francuskog dela Baskije, a to bi na najozbiljniji način imalo uticaja na teritorijalni integritet Španije.

Rukovodstvo Španije je, pod takvim uslovima, a i radi očuvanja teritorijalnog integriteta države razradilo i ostvarilo niz mera koje – bez obzira na to što su naizgled konstruktivne, ustvari još više naglašavaju dubinu krize. Radi otklanjanja konfliktnosti u međuetničkim odnosima, španska elita razvija procese decentralizacije države i daje nacionalnim teritorijama autonomne statuse. Takvo državno uređenje ne protivreči ideji opštedržavnog identiteta, pod uslovom da država obezbeđuje (između ostalog i na nivou zakonodavstva) slobodan razvoj specifičnih i etnokulturnih karakteristika, i deluje kao garant autonomnog statusa nacionalnih teritorija u okviru jedinstvenog političkog prostranstva.

Slabljenje partikularističkog raspoloženja španskih Baska i jačanje njihovog građanskog identiteta se obezbeđuje ne samo na pravnom, nego i na institucionalnom nivou. U Španiji ne postoji mehanizam multilateralnih pregovora o razgraničavanju punomoćja između centra i regija. Umesto toga, u toj zemlji je razrađen mehanizam dvostranog uzajamnog uticaja; vodeći učesnici pregovora u ime regiona su predstavnici vlade autonomije, a u ime Madrida – ministarstvo za društvenu administraciju. To omogućava da se tokom pregovora postavljaju i raspravljaju konkretna pitanja ekonomskog, političkog ili kulturnog razvoja i minimalizuje se delovanje nacionalističkih deklaracija na javno mnenje – kako u okvirima nacionalnih teritorija (između ostalog u Baskiji), tako i u Španiji kao celini. Podrška građanskom identitetu Baska se ostvaruje i na nivou vodećih političkih partija države, koje su višekratno pokušavale ostvarivanje širokih koalicija, sposobnih da se, u okviru pravne države pozitivno suprotstave baskijskom separatizmu – između ostalog i u njegovim ekstremnim oblicima.

Na taj način, u periodu poslednje četvrtine XX i početka XXI veka, špansko društvo je, izgleda, razradilo relativno efikasne mehanizme očuvanja građanskog identiteta Baskijaca. Međutim, sva relativnost ove efikasnosti se ogleda kako u očuvanju popularnosti separatističkih parola u redovima omladine, tako i u opstajanju zahteva političke elite Baskije u odnosu na proširivanje punomoćja tog regiona u oblasti međunarodnih odnosa, što izaziva gnev i proteste zvaničnog Madrida.

Situacija u Belgiji se može posmatrati kao drugi primer separatističkih pokreta u Evropi. Ona je nastala kao rezultat ozbiljnih protivrečnosti između Valonaca i Flamanaca koje su počele još sredinom XIX veka. Flamanski nacionalni pokret je nastao 1840. godine kao reakcija na dominaciju frankofonske valonske buržoazije. Ove protivrečnosti su potrajale nekoliko decenija, prolazeći kroz faze oživljavanja i latencije. U početku je bio uperen ka postizavanju kulturno-jezičke ravnopravnosti; međutim, kasnije je taj pokret dobio ekonomske i političke osobine. One su nalazile izraz u jačanju materijalnog blagostanja flamanske elite u poređenju sa valonskom i u kasnijem stremljenju Flandrije ka otcepljenju. Krajem XX veka je u cilju rešenja problema valonsko-flandrijskih protivrečnosti razrađen prilično zanimljiv mehanizam. Ovaj je sadržavao pozitivne istorijske tradicije međuetničke komunikacije, kao i novatorski prilaz reformisanju državnih struktura.

Kao rezultat reforme belgijskog političkog sistema, u okvirima države su stvorena dva tipa federalnih subjekata: kulturne zajednice (flamanska, valonska i nemačka) i ekonomske regije (Flandrija, Valonija i Brisel). Uz to, administrativno-teritorijalni subjekti su dobili dosta visok stepen autonomije. Na taj način je stvorena federalna država koja je sačinjena od kulturnih zajednica i regiona, i u kojoj su najvažnije mesto u regionalnom političkom životu dobile skupštine kulturnih zajednica (saveti), koji obezbeđuju očuvanje kulturne različitosti uz istovremeni razvoj demokratskih procedura i socijalno-ekonomske sfere. U okvirima nove federacije suštinska uloga je data političkim partijama, koje su oformile javno mnenje zajedno sa društvenim organizacijama, a uz očuvanje međuetničke komunikacije u okviru konstruktivne saradnje.

Belgijsko iskustvo je takođe pokazalo da centralizovana državna politika nije osnovni mehanizam rešavanja međuetničkih suprotnosti. Štaviše, pokazalo se da je decentralizovani metod uzajamnog uticaja raznih etnosa, uz aktivno učešće lokalnih vlasti i institucija građanskog društva prilično efikasan, jer omogućava da se najpotpunije zadovolje interesi neke etničke grupe. Rezultat reformi je u srca predstavnika belgijskog rukovodstva uneo optimizam. U ovom slučaju se kao ilustrativan primer može uzeti istupanje predsednika vlade Belgije, koji je u Parizu 26. oktobra 1994. godine izjavio: „U skladu sa ustavnom reformom u Belgiji, znatna ovlašćenja su preneta na komune i regione, a prema Mastrihtskom sporazumu, ova ovlašćenja su priznata na evropskom nivou. Pošto se suština ovih ovlašćenja sastoji u subsidijarnosti, danas je postalo moguće da se obezbedi raznolikost bez dezintegracije, kao i da se postigne jedinstvo bez posezanja za centralizacijom.“

Kako su događaji 2008. godine pokazali, takav optimizam je bio prevremen. Federalizacija nekada unitarne Belgije imala je sa tačke gledišta regulisanja međuetničkih protivrečnosti samo privremeni efekt. Početkom XXI veka, flamanska elita je, imajući u vidu ekonomski uspon Flandrije, ponavljano iznosila svoje sumnje u pravednost raspodele budžetskih sredstava među regionima i, govoreći slikovito, izrazila svoju nesaglasnost da „ishranjuje“ Valonce. Te protivrečnosti su kulminirale u avgustu 2008. godine, kada je belgijsko javno mnenje potpuno ozbiljno raspravljalo o pitanju predstavljanja Belgije na Olimpijadi u Pekingu sa dva tima: flamanskim i valonskim. „Meka“ varijanta regulisanja međuetničkog konflikta, na taj način, nije dovela do likvidacije separatističkih tendencija.

Kao još jedan scenario razvoja etničkog separatizma u Evropi može se gledati na separatizam Mađara, koji su kao rezultat dva svetska rata razdeljeni na nekoliko država centralne i istočne Evrope. Politika savremenog mađarskog rukovodstva pre i posle Drugog Svetskog rata je bila uperena prema ujedinjenju predstavnika tog etnosa i bila je, između ostalog, ostvarivana pomoću stimulisanja separatističkih pokreta Mađara u susednim državama. Na osnovu podataka koje imamo, možemo pretpostaviti da i danas, na osnovu mišljenja i same mađarske elite, najakutniji problem Mađara je lociran u Slovačkoj, Rumuniji i bivšoj Jugoslaviji. Suština politike Budimpešte je u stvaranju uslova za socijalnu adaptaciju, za ostvarivanje dostojnog nivoa života Mađara u onim državama čiji su oni državljani. Takve mere bi mogle uzdići Mađarsku na nivo svojevrsnog centra regionalne gravitacije: ovo tim pre što takve ambicije Budimpešta nikada nije ni krila. Rešenje problema sunarodnika je uzdignuto na nivo opštedržavnih političkih prioriteta - vrše se aktivnosti u međunarodnim forumima, po kanalima bilateralnih odnosa sa susedima, a i preko organizacija Mađara u inostranstvu.

Kao jedan od svojih glavnih ciljeva, Budimpešta je smatrala, a smatra i danas, obezbeđenje međunarodno-pravne klime povoljne po Mađare, uz sistem odgovarajućih garancija i obaveza od strane međunarodno uticajnih država i međunarodne zajednice u celini. U Budimpešti smatraju da je davanje različitih oblika autonomije najefektivniji način za obezbeđenje prava etničkih manjina.

U zajednici sa jugoslovenskim Mađarima, 1992. godine razrađena je koncepcija trostepene autonomije u Vojvodini, koju je zatim Budimpešta pokušala da plasira i u međunarodnim forumima.

Vojvođanski model se sastoji od tri beočuga:

1. Lična i kulturna autonomija za bilo kog predstavnika nacionalne manjine nezavisno od mesta stanovanja.

2. Uvođenje samouprave nacionalne manjine za niz pitanja u naseljima gde njeni predstavnici čine većinu stanovništva.

3. Stvaranje autonomnog okruga tamo gde je nacionalna manjina u većini. U tom slučaju, stanovništvo okruga bi moglo na 4 godine birati svoj predstavnički organ sa ovlašćenjima organizacije ekonomskog i socijalnog života, pravosuđa, čuvanja reda, obrazovanja i informacija.

Takav projekt, bez obzira na svoju, naizgled, mekoću i izbalansiranost, opterećen je aktiviranjem separatističkih raspoloženja u sredinama Mađara koji žive van granica Mađarske. To je zbog toga što bi im autonomija pružila neophodne ekonomske i organizacione izvore za konsolidaciju i stvaranje odgovarajućih institucija koje su sposobne da predvode borbu za secesiju. Drugim rečima, mere usmerene u pravcu slabljenja suprotnosti i profilaksu konflikata su u perspektivi u stanju da stimulišu separatistička raspoloženja.

Na taj način, čitav niz država Evrope je u etnopolitičkom pogledu nestabilan. Mere koje rukovodstva odgovarajućih država preduzimaju radi regulisanja međuetničkih komunikacija i profilaksu separatizma imaju samo privremeni karakter, a mehanizmi regulisanja međuetničkih protivrečnosti – bez obzira na promišljenost i podešavanje uslovima neke konkretne zemlje, ne vode njihovoj likvidaciji, nego samo njihovom privremenom „odlasku“ u latentno stanje.

Zašto? Čini se da je takva situacija nastala kao zakoniti rezultat istorijskog razvoja evropskih država, čije su granice stabilne samo zahvaljujući međunarodnim garancijama koje –kako istorijsko iskustvo pokazuje, zavise od stavova velikih država. Ova teza se potvrđuje time što je većina evropskih država svojevrsna konstrukcija stvorena voljom dominantnih država. Tako su, shodno volji država-pobednica u Prvom i Drugom Svetskom ratu bile stvorene Čehoslovačka (docnije razdeljena u Češku i Slovačku), Jugoslavija (koja se raspala krajem XX veka), Mađarska i druge. I zemlje kao Albanija i Belgija su takođe bile stvorene kao rezultat politike velikih država.

Za sada, takva situacija opstaje. U suštini, polazeći od svojih interesa i ambicija, SAD i EU sprovode politiku praktično slobodnog prekrajanja državnih granica. To se ogleda u raspadu Jugoslavije, u ratu protiv Srbije 1999. godine i proglašavanju nezavisnosti Kosova 2007. godine. Čini se da takva politika nije do kraja promišljena, jer ona neizbežno stimuliše porast separatističkih raspoloženja u zemljama Zapadne Evrope. Iskustva Belgije i Španije svedoče da su strane u konfliktu i mehanizmi razvoja konflikata sposobni da se adaptiraju na promene političkih uslova i da delaju u novoj političkoj realnosti koja je uslovljena pokušajima rukovodstava odgovarajućih država da regulišu konflikte pomoću povišenja statusnih položaja manjina i decentralizacijom sistema upravljanja. Pod takvim uslovima, raspad država Zapadne Evrope po etničkim principu i destabilizacija EU izazvana tim raspadom izgledaju potpuno realni.

(Ju. A, Balašov, docent na Katedri regionalnog istraživanja Fakulteta međunarodnih odnosa Nižnjegorodskog državnog Univerziteta, imena N. I. Lobačevskog)